Posle mesec dana rata protiv Irana, jedan zaključak se izdvaja jasnije od svega što je izrečeno na svim konferencijama za štampu: ni SAD ni Izrael nisu ušli u ovaj sukob sa planom za dugotrajan rat.
Kampanja je bila zamišljena kao kratka i brutalna epizoda, kao šok-operacija osmišljena da slomi volju Irana, natera Teheran da se vrati za pregovarački sto pod ponižavajućim uslovima, ili, u najambicioznijim maštarijama koje su kružile u političkom krugu Donalda Trampa, izazove unutrašnji slom, pa možda čak i promenu režima. Izraelski cilj bio je nešto drugačiji, ali komplementaran. Izrael je želeo da nanese maksimalnu moguću štetu iranskoj vojnoj i strateškoj infrastrukturi, da ga oslabi na godinama i da silom preoblikuje regionalni balans. Međutim, već u prvom mesecu borbi počela je da se urušava ključna pretpostavka na kojoj su počivala oba pristupa. Umesto da poklekne i bude primoran na pokornost, Iran se suprotstavio kao država koja se bori za opstanak.

