Razvoj novih generacija ruskih dronova „Geran-4“ i „Geran-5“ ukazuje na mogućnost sve većeg oslanjanja na veštačku inteligenciju i satelitske sisteme za navođenje i upravljanje.
Prema procenama vojnih analitičara, jedna od mogućnosti jeste da novije verzije ovih dronova dobiju sposobnost da veći deo leta i izbora putanje obavljaju samostalno, uz komunikaciju preko ruskih vojnih satelitskih sistema lansiranih tokom poslednjih godina.
To ne znači da je potpuno autonomno upravljanje već potvrđeno, ali pravac razvoja bespilotnih sistema ide ka sve većoj automatizaciji i smanjenju zavisnosti od operatera.
Takav razvoj ima jasne vojne prednosti. Upravljanje dronovima tokom višesatnih misija predstavlja veliko psihičko i kognitivno opterećenje za operatere, koji moraju satima da održavaju koncentraciju i prate ogromnu količinu informacija. Veštačka inteligencija mogla bi značajno da smanji taj teret.
S druge strane, potpuno izbacivanje čoveka iz procesa donošenja odluke nosi ozbiljne rizike. AI sistem može pogrešno da identifikuje cilj, pogrešno protumači situaciju ili donese odluku na osnovu nepotpunih podataka, dok pitanje odgovornosti za takvu grešku ostaje nerešeno.
Zbog toga je u vojnoj primeni veštačke inteligencije odnos koristi i rizika daleko složeniji nego u civilnom sektoru. Automatizacija može značajno da poveća efikasnost i zaštiti ljudstvo, ali potpuno ukidanje ljudskog nadzora nad upotrebom smrtonosne sile ostaje jedno od najspornijih pitanja savremenog ratovanja.
U civilnoj primeni, međutim, pristup može biti znatno liberalniji, jer razvoj i primena AI ne nose istu vrstu neposrednog rizika po ljudski život kao u oružanim sistemima.

