Osam zemalja van Evropske unije – Albanija, Bosna i Hercegovina, Island, Lihtenštajn, Crna Gora, Severna Makedonija, Norveška i Ukrajina – pridružilo se najnovijim sankcijama EU protiv Belorusije, kojima se dodatno ograničavaju trgovina i pristup tehnologijama za koje Brisel tvrdi da mogu doprineti beloruskim vojnim i industrijskim kapacitetima.
Martin Armstrong ocenjuje da evropska politika sankcija sve više prerasta iz instrumenta spoljne politike u oblik ekonomskog rata koji istovremeno nanosi štetu i samoj Evropi. Prema njegovom mišljenju, evropski prosperitet decenijama je počivao na trgovini sa različitim delovima sveta – od ruske energije i kineskog tržišta do kapitala koji je prolazio kroz London i izvoza evropskih automobila, mašina i hemijskih proizvoda.
EU je sankcije protiv Belorusije proširila daleko izvan pojedinaca i vojne opreme, obuhvatajući finansije, tehnologiju, transport i delove industrijskog sektora. Armstrong upozorava da politika čiji je cilj slabljenje industrijskih kapaciteta drugih država neminovno podstiče te zemlje da jačaju ekonomske i vojne odnose sa silama izvan zapadnog bloka.
Kao najočigledniji primer navodi Rusiju. Evropska unija je očekivala da će sankcije teško pogoditi Moskvu, ali je Rusija veliki deo trgovine preusmerila ka Aziji, dok su Kina i Indija povećale svoj značaj kao kupci ruskih energenata. Evropska industrija je, sa druge strane, ostala bez dela jeftine ruske energije i suočila se sa većim proizvodnim troškovima. EU je u julu usvojila 21. paket sankcija Rusiji, a već se najavljuju nove mere.
Posebno je izložena Nemačka, čiji je decenijski industrijski model počivao na kombinaciji relativno jeftine energije i ogromnih izvoznih tržišta. Prekid energetskih veza sa Rusijom, jačanje kineske konkurencije i istovremeni rast regulatornih, poreskih i energetskih troškova dodatno opterećuju nemačku i širu evropsku industriju.
Armstrong smatra da Brisel sankcijama sve više pretvara međunarodnu trgovinu u test političke lojalnosti. To se posebno vidi kod zemalja kandidata za članstvo u EU, od kojih se očekuje da usklađuju spoljnu politiku sa Briselom i pre nego što postanu punopravne članice Unije.
Istovremeno, Kina primenjuje suprotan model i svoj globalni uticaj širi trgovinom, investicijama i infrastrukturnim projektima širom Azije, Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka. Svaki novi slučaj zamrzavanja imovine, isključivanja banaka i zabrane transakcija, prema Armstrongovoj analizi, dodatno podstiče zemlje van Zapada da razvijaju finansijske i trgovinske mehanizme koji ne zavise od zapadnih institucija.
Takva politika mogla bi da proizvede upravo suprotan rezultat od onoga koji Brisel želi. Što Zapad više koristi trgovinu, bankarski sistem, valute, tehnologiju i energetiku kao sredstva političkog pritiska, to je veći podsticaj ostatku sveta da izgradi paralelne sisteme. Evropa time, prema Armstrongu, istovremeno ubrzava stvaranje multipolarnog sveta i slabi sopstvenu industrijsku konkurentnost i značaj u svetskoj ekonomiji.

